Autor: dr.sc. Krstina Mišlov
ICCAT je Međunarodna komisija za očuvanje atlantskih tuna i tunama srodnih vrsta. Pod zaštitom ICCAT-a je oko 30 vrsta: sjeverna plavoperajna tuna, žutoperajna tuna, sabljan, palamida, iglun, itd.
Ova Organizacija osnovana je na Konferenciji Plenipotentiaries (Conference of Plenipotentiaries), koja je pripremila i usvojila Međunarodnu Konvenciju za očuvanje Atlantske tune (International Convention for the Conservation of Atlantic Tunas), Konvencija je potpisana u Rio de Janeiru, Brazil, 1966. Nakon ratifikacijskog procesa, Konvencija je formalno stupila na snagu 1969.
Djelovanje ICCAT-a obuhvaća velik raspon aktivnosti od prikupljana statističkih podataka do koordinacije znanstvenih istraživanja vezanih uz vrste pod nadzorom ICCAT-a.
Konvencijom je ustvrđeno da je ICCAT jedina ribarska organizacija koja smije raditi različite poslove vezane za istraživanje i upravljanje tunama i njima srodnim vrstama u Atlantiku. Ova istraživanja uključuju biometriju, ekologiju i oceanografiju, sa posebnim zanimanjem o utjecajima na stanje stokova već spomenutih vrsta. ICCAT-ov rad sastoji se i od sakupljanja i analize statističkih podataka razmjernih trenutnom stanju i trendovima u ribarskim resursima u području koje zahvaća Konvencija.
ICCAT na temelju podataka dobivenih od država članica, te podataka dobivenih istraživanjima donosi preporuke za očuvanje tuna i njima srodnih vrsta. Svake godine ICCAT na temelju najnovijih podataka, na svojim godišnjim sastancima donosi određene mjere kojima se regulira ulov tuna i njima srodnih vrsta, u svrhu očuvanja tih vrsta.
Republika Hrvatska postala je članice ICCAT-a 1997. godine, te od tada aktivno sudjeluje u donošenju i provođenju mjera zaštite atlantskih tuna i njima srodnih vrsta.
Mjere zaštita tune
Zaštita tune, poput ostalih kozmopolitskih vrsta, može se ostvariti samo na međunarodnoj razini. Jedna od najvažnijih djelatnosti ICCAT-e je nadzor stokova tuna i ostalih vrsta, te propisivanje različitih mjera upravljanja vrstama s ciljem očuvanja stokova.
Velika potražnja za tunom posljednjih desetljeća rezultirala je visokim ribolovnim naporom, koji je utjecao na smanjenje već osiromašenih prirodnih lovišta. S ciljem opravka stokova sjeverne plavoperajne tune ICCAT je tijekom godina uvodio različite mjere zaštite.Mjere zaštite tijekom godina su se mijenjale i proširivale. Mjere se prvenstveno odnose na dozvoljenu minimalnu ulovnu veličinu, razdoblja zabrane ribolova (lovostaji), ulovne kvote, različite mjere kontrole ulova.
Minimalne ulovne veličine
Prva mjere zaštite koja se odnosi se na određivanje minimalne dozvoljene ulovne veličine tune stupila je na snagu 1997. godine. U ICCAT-ovoj preporuci (ICCAT, Rec. 96-3) preporuča se zabrana zadržavanja na plovilu, iskrcaj i prodaje tune manje od 1,8 kg, s ciljem zaštite generacije 0, tj. tune koja je još uvijek nije ušla u drugu godinu života. Nakon dvije godine donosi se odluka o povećanje minimalne dozvoljene ulovne veličine, te se zabranjuje ulov tune manje od 3,2 kg (ICCAT, Rec. 98-4).
Znanstveno-savjetodavno tijelo ICCAT-a (SCRS) u 2002. godini smatra da dozvoljena minimalna ulovna veličina od 3,2 kg nije dovoljna za zaštitu istočno-atlantskog stoka tuna, te ICCAT donosi nove preporuke. SCRS je tada procijenio da je u 2000. godini, ulovljena tuna od 3,2 kg do 6,4 kg sačinjavala čak od 36% do 40% od ukupnog ulova na Mediteranu. Stoga je ICCAT zabranio zadržavanje na plovilu, iskrcaj i prodaja tune manje od 4,8 kg, dok se preporučuje državama članicama ICCAT-a da poduzmu potrebne mjere da se zabrani ulov i iskrcaj tune manje od 6,4 kg. U ukupnom ulovu dozvoljeno je imati do 10 % jedinki manjih od 6,4 kg, ali ne smiju biti manje od 4,8 kg (ICCAT Rec. 02-08)
Najrigorozniju mjeru koja se odnosi na minimalnu dozvoljenu ulovnu veličinu tune ICCAT je donio 2006. godine. S ciljem da se tuni omogući barem jedan mrijest u njezinom životnom ciklusu 2006. godine ICCAT je propisao minimalnu ulovnu masu tune od 30 kg. Međutim, napravljena je iznimka za ulov tuna na području Jadranskog mora. U Jadranu je dopušten ulov tune minimalne mase od 8 kg isključivo u svrhu daljnjeg uzgoja, ali dopuštena minimalna masa za stavljanje na tržište je 30 kg (ICCAT, Rec. 06-05). Navedena mjera još uvijek je na snazi.
Lovostaji
Razdoblja potpune zabrane ribolova tuna (lovostaji) jedna su od mjere koje je ICCAT donosio kroz godine da bi se istočno-atlantski stok tune zaštitio, te da mu se dozvoli da se opravi i obnovi. Pošto se tune prvenstveno love mrežama plivaricama (manje količine se love udičarskim alatima), ovdje su navedeni lovostaji koji se odnose na ulov tuna mrežama plivaricama (tunolovkama).
Paralelno sa uvođenjem prvih minimalnih ulovnih veličina, ICCAT se odlučuje i na uvođenje lovostaja, s ciljem zaštite juvenilnih primjeraka (ICCAT, Rec. 96-2). U 1997. godini donosi se odluka o zabrana ribolova tuna mrežama plivaricama (tunolovkama) na mjesec dana u razdoblju od 1. do 31. kolovoza. U slijedećoj godini ostaje i dalje odluka o lovostaju u trajanju od jednog mjeseca, ali se mijenja period. Zabranjuje se ribolov tuna na Jadranskom moru u razdoblju od 1. do 31. svibnja, a u ostalim dijelovima Mediterana u razdoblju od 16. srpnja do 15. kolovoza (ICCAT, Rec. 98-6). U 2002. godini ICCAT odlučuje da se lovostaj na cijelom Mediteranu treba provoditi u isto vrijeme, u razdoblju od 16. srpnja do 15. kolovoza (ICCAT. Rec. 02-8).
U 2006. godini ICCAT donosi odluku o produženju zabrane ribolova sa jednog mjeseca na 6 mjeseci u godini, i to u razdoblju od 01. srpnja do 31. prosinca, na cijelom Mediteranu (ICCAT, Rec. 06-5).
Već dvije godine kasnije, u preporuci koja se odnosi na višegodišnji plan oporavka istočno-atlantskog stoka tune, ICCAT preporuča lovostaj u trajanju od 10 mjeseci u godini, te se dozvoljava ribolov tuna mrežama plivaricama u periodu od 16. travnja do 15. lipnja (10 mjeseci) (ICCAT, Rec. 08-05).
Prvi lovostaj trajao je samo mjesec dana, da bi se u 2009. godini donijela odluka kojom se dozvoljava ribolov tuna mrežama plivaricama u trajanju od samo mjesec dana u jednoj godini, a lovostaj traje ostalih jedanaest mjeseci (ICCAT, Rec. 09-05). Od navedene odluke do danas, ribolov tuna mrežama tunolovkama može se obavljati samo 30-tak dana u godini (tijekom svibnja, lipnja), iako postoje naznake da bi se ribolov u sljedećim godinama mogao produžiti na 40-tak dana.
Ulovne kvote
S ciljem zaštite tune krajem 1990.-tih ICCAT uvodi još jednu mjeru, a to su ulovne kvote, najveće ulovna godišnja kvota koju je ICCAT propisao bila je 32 000 tona. U 2006. godini znanstveni podaci su pokazali da su tune na istočnom Atlantiku i Mediteranu ugrožene, te se ulovna kvota postepeno smanjivala od 2007. do 2009. godine. Međutim u 2010. godini došlo je do vrlo značajnog smanjenja ulovne kvote na samo 13 500 tona, te na čak 12 900 tona u 2011. godini. Posljednjih godina godišnja ulovna kvota se povećava, jer znanstveni podaci pokazuju da je došlo do oporavka stokova.
Dopuštene ulovne kvote za istočno-atlantski stok sjeverne plavoperajne tune u razdoblju od 2005. do 2020. godine:
Mjere kontrole
Osim uvođenja različitih mjera zaštite, ICCAT je tijekom godina uvodio i različite mjere kontrole ulova, uzgoja i trgovine tunom. Danas možemo reći da je svaka legalno ulovljena tuna, riba sa putovnicom. Svaka tuna da bi se prodala mora imati BCD (Bluefin tuna catch documentation; dokument u kojem se navodi kad je ulovljena, tko ju je ulovio, ako je uzgajana, gdje je uzgajana, kad je izlovljena, itd.). Prvi sustav praćenja ribarskih brodova (vessel monitoring system, VMS), testiran je upravo na brodovima vezanim za ulov tuna i obavezan je u ribolovu tuna. ICCAT je 2000. godine napravio registar brodova, svakom brodu koji obavlja ribolov tuna dodijeljen je ICCAT broj, također brodovi koji rade na uzgajalištima tuna posjeduju ICCAT broj. U ulovu tunu sudjeluju i neovisni nacionalni i međunarodni promatrači, koji se nalaze na brodovima. Još 2006. godine ICCAT je obvezao sudionike ribolova tuna na upotrebu elektronskog ribarskog očevidnika. Sve navedene mjere kontrole (a ima ih još) pridonijele su boljem poštivanju svih propisanih mjera zaštite, te uspjehu propisanih mjera zaštite u oporavku tune.
Višegodišnji plan oporavka tune
ICCAT je 2006. godine donio višegodišnji plan opravaka sjeverne plavoperajne tune na istočnom Atlantiku i Mediteranu. Mjere iz navedenog plana oporavka tune, stupile su na snagu 2007. godine, cilj plana bio je postići oporavak stokova do 2022. godine. Prema znanstvenim podacima, a i iz posljednjih preporuka ICCAT-a vidljivo je da se je opravak stoka tuna već dogodio, ulovne kvote se iz godine u godinu povećavaju, te se već u 2020. godini planira ulovna kvota od čak 36 000 tona (najveća do sad bila je 32 000 tona).
Nameće se pitanje da li su mjere iz plana opravka bile prestroge, prerigorozne, u vrlo kratkom vremenskom razdoblju?
Stok tuna oporavio se puno brže nego što su to znanstvenici predviđali, a broj brodova tunolovaca i broj zaposlenih ribara se drastično i nepovratno smanjio (za čak 400%). Višegodišnji plan oporavka tuna bio je uspješan sa biološke strane, ali sa strane ribarstva, u socio-ekonomskom smislu, te u vidu gubitka tradicije ribolova tuna na području Mediterana bio je neuspješan. Nadalje, dio ribara umjesto tuna krenuo je u ribolov na druge vrste i s drugim ribolovnim alatima, te se je povećao utjecaj ribolova na druge vrste, čime su te druge vrste postale ugroženije, a o čemu se ni u jednom trenutkom tijekom donošenja plana opravka tuna nije razmišljalo. Zajednička ribarstvena politika Europske Unije uči nas da je iznimno potrebno koristiti mjere utemeljene na ekosustavnom pristupu (ecosystem based approach). U višegodišnjem planu oporavka tune u potpunosti je izostao ekosustavni pristup, u ni jednom trenutku se nije razmišljalo o utjecaju donesenih mjera upravljanja na ostatak ekosustava.
Ulovne kvote se povećavaju, to je jedina mjera zaštite koja se mijenja, dok sve ostale mjere ostaju. Minimalna dozvoljena veličina se ne mijenja, dugotrajni lovostaj (jedanaest mjeseci u godini) se ne mijenja, sve mjere kontrole ostaju, zašto? Kao biolog tvrdim da su prave mjere zaštite, koje su dovele do oporavka stoka tune povećanje minimalne dozvoljene veličine i lovostaji, jer se tunama dozvoljava neometani mrijest, te mjere kontrole. Također smatram da dramatično smanjenje ulovnih kvota koje se dogodilo 2010. godine nije bilo potrebno u takvoj mjeri. Smanjenje ulova da, ali postupno i razumno a ne „preko koljena“, jer su posljedice drastičnog smanjenja ulova „preko koljena“ drastične. Gubitak ribara, gubitak egzistencije za mnogobrojne obitelji, gubitak njihovog znanja je ne nadoknadiv (biti ribar se uči samo iskustvom ne iz knjiga).
Višegodišnji plan opravka tune trebao bi nam služiti kao primjer kako raditi u budućnosti, kako s oprezom pristupati mjerama koje poduzimamo. U Europskoj Uniji trenutno se radi na donošenju višegodišnjih planova upravljanja ribolova različitih stokova na riba u različitim regijama, naprave li se greške koje su napravljene u višegodišnjem planu oporavka tuna mogli bi biti svjedoci nepopravljivih šteta po samo ribarstvo. Mi u Hrvatskoj već se susrećemo sa izradom višegodišnjeg plana upravljanja ribolovom male palve ribe na Jadranu, a krajem 2018. godine započinje proces donošenja višegodišnjeg plana upravljanja ribolovom demerzalnih vrsta na Jadranu. Hrvatski ribari za vrijeme trajanja višegodišnjeg plana oporavka tuna okrenuli su se ribolovu srdele i inćuna, međutim dođe li do prerigoroznih mjera u ribolovu male plave ribe oni nemaju čemu se okrenuti, oni će jednostavno polako nestajati. Zar ne bi bila velika šteta da zbog nepotrebnih prerigoriznih mjera nepovratno ostanemo bez naše tradicije i bez ribara? Mjere upravljanja da ali u svrhu istovremene održivosti biloških resursa i ribarstva.
