Odbor za ribarstvo i akvakulturu FAO-a (COFI) na svojoj 19. sjednici u ožujku 1991. godine pozvao je na razvoj novih koncepcija koje bi vodile odgovornom, održivom ribarenju. Slijedom toga je na Međunarodnoj konferenciji o odgovornom ribolovu održanoj u Concunu (Meksiko) 1992. godine, od FAO-a zatraženo da pripremi međunarodni Kodeks ponašanja koji će obrađivati te probleme. Rezultati tog zasjedanja, posebno Concunska deklaracija (Declaration of Cancun), bili su važan doprinos Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju (United Nations Conference on Enviroment and Development – UNCED), a posebno Agendi 21. Nakon toga sazvana je konferencija UN-a o raspršenim ribljim stokovima i visokomigratornim ribljiim stokovima, kojoj je FAO osigurao značajnu tehničku podršku. U studenom 1993.godine na Dvadeset sedmoj sjednici Konferenciji FAO-a usvojen je Sporazum o promicanju postupanja ribolovnih plovila na međunarodnim morima, sukladno mjerama očuvanja i gospodarenja (Agreement to Promote Compliance with International Conservation and Managment Measures by Fishing Vessels on High Seas).
Slijedom navedenih i drugih važnih događaja u svijetu ribarstva, vodeća tijela FAO preporučila su da se sastavi globalni Kodeks odgovornog ribarenja, koji bi bio sukladan donesenim odlukama, te ustanovio načela i standarde primjenjive u očuvanju, gospodarenju i razvoju čitavog ribarstva, te ne bi imao mandatnu ulogu. Kodeks, koji je bio jednoglasno prihvaćen na sjednici FAO-a od 31. listopada 1995. godine, donosi nužan okvir za nacionalne i međunarodne napore za osiguranje održivog iskorištenja vodenih bioresursa u skladu s utjecajima okoliša.
Kodeks odgovornog ribarstva određuje načela i međunarodne standarde ponašanja za odgovorno djelovanje u pogledu osiguranja efikasnog očuvanja, gospodarenja i razvoja bioresursa voda, s dužnim poštivanjem ekosustava i bioraznolikosti.
Kodeks je globalan po djelokrugu, a namijenjen je članicama FAO-a i onima koji to nisu, ribarskim entitetima, subregionalnim, regionalnim i globalnim organizacijama, bilo da su one vladinog ili nevladinog karaktera, svim osobama koje se brinu o očuvanju ribljih resursa, gospodarenju i razvoju ribarstva, poput ribara, onih koji su obuhvaćeni preradom i trgovinom ribe i ribljih proizvoda i ostalim korisnicima vodenog okoliša povezanim s ribarstvom.
Kodeks odgovornog ribarstva trebao bi biti temelj svim državama i svim ribarskim organizacijama u donošenju odluka, preporuka i zakona vezanih za ribarstvo. Države, ribarske organizacije i sami ribari imaju moralnu obavezu zaštiti stokove riba za sadašnje i za buduće generacije, a to se može samo odgovornim upravljanjem ribarstvom, o kojem nam govori ovaj Kodeks.
Po Kodeksu odgovornog ribarstva subregionalna ili regionalna uređenja ili organizacije za upravljanje ribarstvom trebaju uključivati predstavnike zemalja pod čijom se jurisdikcijom javlja resurs, kao i predstavnike zemalja koje imaju stvarni interes u ribarstvu ili resursima van nacionalnih jurisdikcija. Tamo gdje postoje subregionalne ili regionalne organizacije ili uređenja za upravljanje ribarstvom, te imaju nadležnost utvrđivanja mjera očuvanja i upravljanja, odnosne zemlje moraju surađivati učlanjivanjem u takve organizacije ili sudjelovanjem u takvim aranžmanima, te aktivno sudjelovati u njihovom radu.
Glavni ciljevi kodeksa su ustanoviti načela, u skladu s odgovarajućim pravilima međunarodnog prava, za odgovoran ribolov i ribarske aktivnosti, vodeći računa o svim bitnim biološkim, tehnološkim, socijalnim, ekološkim i komercijalnim aspektima; unaprijediti zaštitu živog vodenog svijeta, njihovog okoliša i obalnog područja; omogućiti i unaprijediti tehničku, financijsku i ostale vrste suradnje u očuvanju ribljih resursa, te u gospodarenju i razvoju ribarstva; unaprijediti trgovinu ribom i proizvodima ribarstva u skladu s prihvaćenim međunarodnim pravilima i izbjegavanje mjera koje sadrže skrivene barijere u takvoj trgovini; unaprijediti istraživanja u ribarstvu, kao i u pripadajućem ekosistemu i relevantnim faktorima okoliša; osigurati standarde ponašanja kod svih osoba koje su povezane sa sektorom ribarstva. Kodeks treba služiti kao priručnik za pomoć državama pri uspostavi ili unaprjeđenju zakonskih okvira potrebnih pri provođenju odgovornog ribarstva i pri formuliranju i donošenju potrebnih mjera
Značajnija temeljna načela Kodeksa odgovornog ribarstva:
•Države i korisnici vodenih bioresursa moraju čuvati vodene ekosustave. Pravo na ribolov sa sobom nosi i obavezu da se to čini odgovorno, kao i da osigura efikasno očuvanje i gospodarenje vodenim bioresursima.
•Gospodarenjem u ribarstvu treba se očuvati kvaliteta, raznolikost i raspoloživost ribljih resursa u dostatnim količinama za sadašnje i buduće generacije, a u kontekstu osiguranja hrane, ublažavanjem siromaštva i prihvatljivim razvojem. Mjere gospodarenja ne smiju samo osiguravati očuvanje ciljanih vrsta, već trebaju zaštititi sve vrste koje pripadaju istom ekosustavu ili su povezane sa zaštićenom vrstom, odnosno ovise o njoj.
•Države trebaju preduhitriti prelov i prekoračenje ribolovnog kapaciteta, te trebaju primijeniti mjere gospodarenja da ribolovni napor bude primjeren reproduktivnim kapacitetima ribljih resursa i njihovom održivom iskorištenju. Države trebaju poduzeti mjere obnove ribljih populacija, koliko je god to moguće i kada je potrebno.
•Odluke o gospodarenju i očuvanju u ribarstvu trebaju biti utemeljene na najboljim dostupnim znanstvenim saznanjima, a vodeći računa o tradicionalnim znanjima o bioresursima i njihovom staništu, isto kao i važnim okolišnim, ekonomskim i socijalnim čimbenicima. Države trebaju odrediti prioritet za istraživanje i sakupljanje podataka kako bi unaprijedile znanstveno i tehničko znanje o ribarstvu, uključujući njegovo međudjelovanje s okolišem. U prepoznavanju transgranične prirode mnogih vodenih ekosustava, države trebaju poticati bilateralnu i multilateralnu suradnju na prikladnim istraživanjima.
•Sva kritična riblja staništa u morskim i slatkovodnim ekosustavima, kao što su močvare, šume mangrova, grebeni, lagune, rastilišta ili mrijestilišta ribe, trebaju biti zaštićena i obnovljena koliko god je to moguće i gdje je to neophodno. Posebne napore treba uložiti na zaštiti takvih staništa od uništenja, degradacije, zagađenja i drugih značajnih utjecaja ljudskih aktivnosti koje prijete zdravlju i vitalnosti ribljih resursa.
•Unutar svojih nadležnosti, a u skladu s međunarodnim pravom, uključujući poredak subregionalnih i regionalnih organizacija i uređenja za očuvanje i gospodarenje, države trebaju osigurati i nametnuti postupanje sukladno mjerama očuvanja i gospodarenja i ustanoviti efikasne i prikladne mehanizme, praćenja kretanja i kontrole aktivnosti ribolovnih plovila i pomoćnih ribolovnih plovila.
•Države, uzimajući u obzir da ribari i uzgajivači ribe trebaju shvatiti presudnu važnost očuvanja i gospodarenja ribljim resursima o kojima i sami ovise, trebaju promicati svijest o važnosti odgovornog ribarstva kroz obrazovanje i praksu. One trebaju osigurati da su ribari i uzgajivači ribe uključeni u formuliranje politike i njenu primjenu, a u pogledu omogućavanja provedbe Kodeksa.
•Države trebaju smatrati akvakulturu, uključujući ribarstvo bazirano na uzgoju, sredstvom promicanja raznolikosti prihoda i prehrane. Tako radeći, države trebaju osigurati da se resursi odgovorno i da je štetan učinak na okoliš i na lokalne zajednice minimaliziran.Značajnije mjere gospodarenja u ribarstvu iz Kodeksa odgovornog ribarstva
•Države i svi oni koji su uključeni u upravljanje ribarstvom trebaju kroz primjerenu politiku, pravnog i institucionalnog poretka, prihvatiti mjere za dugoročno očuvanje i održivo iskorištenje ribljih resursa. Mjere očuvanja i upravljanja, bilo na lokalnoj, nacionalnoj, subregionalnoj ili regionalnoj razini, trebaju biti zasnovane na najboljim dostupnim znanstvenim spoznajama, te biti sročene da osiguravaju održivost ribljih resursa na dugi rok i na nivoima koji podržavaju svrhu njihova optimalnog iskorištenja i očuvati njihovu dostupnost za sadašnje i buduće naraštaje; kratkoročna briga ne smije kompromitirati te ciljeve
•Za transgranične riblje stokove, raspršene riblje stokove, visoko migratorne riblje stokove i riblje stokove međunarodnih mora, a koje iskorištavaju dvije ili više zemalja, te zemlje uključujući odgovarajuće obalne zemlje u slučaju raspršenih i visoko migratornih stokova, moraju surađivati na osiguranju efikasne zaštite i gospodarenja tim resursima. Ovo treba biti postignuto, gdje je to god moguće kroz ustanovljavanje bilateralne, subregionalne ili regionalne ribarske organizacije ili uređenja.
•Države, subregionalne i regionalne organizacije i uređenja za upravljanje ribarstvom, u okviru svojih nadležnosti, trebaju uvesti mjere koje će pomoći održivi oporavak stokova iscrpljenih resursa i onih kojima prijeti iscrpljivanje. Trebaju učiniti sve napore na osiguranju oporavka takvih, kritičnih resursa i staništa, a za dobrobit tih resursa na koje su vršeni negativni utjecaji ribolovnim i drugim aktivnostima. Mjere gospodarenja moraju osigurati da:
•Prekoračenje ribolovnog kapaciteta bude izbjegnuto i iskorištavanje stokova ostane ekonomski održivo.
•Biološka raznovrsnost vodenih staništa i ekosustava bude očuvana, a ugrožene vrste zaštićene.
•Iscrpljenim ribljim stokovima bude dopušteno da se oporave ili, gdje je prikladno, da se aktivno obnavljaju.
•Štetno ljudsko djelovanje na okoliš i njegov utjecaj na resurse bude primjereno kažnjeno ili, gdje je to prikladno i ispravljeno.
•Zagađenje, otpad, prilov, ulov izgubljenim ili napuštenim ribolovnim alatom, ulov neciljanih vrsta, ribe ili neribljih vrsta i utjecaj na povezane ili ovisne vrste minimaliziran, kroz mjere uključujući, široku praksu razvoje i korištenja selektivnih, za okoliš sigurnih i isplativih ribolovnih alata i tehnika.
