Autor: Danijel Kanski, (WWF Adria)
Davanjem materijalne vrijednosti predmetima oko sebe ljudi kategoriziraju njihovu poželjnost u svojim životima. To ne mora nužno značiti da ne možemo živjeti bez njih, jer su obično najskuplje stvari obično one koje su u vlasništvu malog broja ljudi, poput na primjer skupocjenog nakita ili luksuznih automobila. Danas u našem razvijenom, zapadnom svijetu najjeftiniji predmeti su osnovne životne potrepštine, poput kruha i mlijeka i one su dostupne gotovo svima na ovim prostorima. No što je sa stvarima koje imaju neprocjenjivu vrijednost? Što je zapravo neprocjenjiva vrijednost i kako nju okarakterizirati, jer teško da u istu kategoriju možemo staviti sliku nekog umjetnika i posljednji živući primjerak neke životinjske vrste. U daljnjem tekstu osvrnuti ćemo se na ekonomske vrijednosti mora i oceana, te na koji način mi kao vrsta utječemo na stanje u njima.
Ne samo da mora i oceani imaju emotivnu vrijednost za milijune ljudi koji ljetne odmore provode na njihovim obalama, već je ukupnu ulogu morskih ekosustava uz svo postojeće današnje znanje vrlo teško sumirati. Jedan bitan segment kojeg ćemo pokušati obraditi u ovom tekstu je ribarstvo, o kojem direktno ovise milijuni ljudi diljem svijeta ne samo kao o izvoru prihoda, već i kao o osnovnom izvoru hrane. Morska prostranstva često su smatrana nepresušnim izvorom ribe i ostalih proizvoda iz ribarstva ali današnje stanje je toliko alarmantno, da ukoliko hitno ne promijenimo naš odnos prema njima, vrlo brzo bi mogli ostati bez svega što danas uzimamo zdravo za gotovo.
Održivo ribarstvo trenutno je vruća tema, jer je neodgovarajuće upravljanje ribarskim resursima dovelo do krize ribarstva u gotovo svim morima svijeta. Odgovor na pitanje što je održivo ribarstvo nije jednostavan, dapače toliko je kompleksan da se čak i u znanstvenim krugovima teško može pronaći konsenzus. Ono što je u načelu zajedničko u svim načelima održivog ribarstva su tri osnovne komponente: sam ribolov ne ugrožava riblji stok koji se lovi niti vrste koje su povezane sa ciljanom vrstom, nema negativan utjecaj na okoliš, te sa mjerama upravljanja samim ribolovnim aktivnostima u svakom trenutku smo spremni reagirati na bilo kakve promjene u ekosustavu.
Neodrživi načini upravljanja ribljim resursima doveli su do kolapsa brojnih ribljih stokova, što je naštetilo ne samo morskim ekosustavima već i mnogim zajednicama koje su živjele od tog ribarstva. Takvi primjeri nisu samo u dalekim morima, već su nama jako blizu – znanstveni podaci nam govore da je više od 93% procijenjenih ribljih stokova u Sredozemnom moru prelovljeno ili se love iznad održivih granica. Ukoliko lovimo toliko ribe da ne dopuštamo određenoj vrsti da se razmnožava i stvara novu generaciju, ugrožavamo ne samo tu vrstu, nego i same ribare koji žive od te vrste.
Znanstveni podatci nam govore da se u posljednjih 50 godina brojnost različitih ribljih stokova na globalnom nivou smanjila za gotovo 40%, što je zapravo zapanjujući podatak, te nam ukazuje da su hitne promjene nužne.
WWF preporuča odabir MSC (Marine Stewardship Council) i ASC (Aquaculture Stewardship Council) certificiranih proizvoda iz ribarstva je su ti certifikati dokaz da su proizvodi iz ulova i iz uzgoja koji ih nose održivi.
Također je bitno naglasiti da su zapadne zemlje prepoznale nužnost promjena, te su ribarstva u na primjer sjevernim morima Evrope u oporavku, dok je na žalost situacija u Sredozemnom moru iz godine u godinu sve gora. Da bi se osigurao oporavak ribljih stokova potrebna je suradnja i komunikacija svih dionika koji su uključeni u ribarstvo, a na vrhu piramide odgovornosti stoje građani koji sa svojim navikama kupnje mogu napraviti pritisak na ostale dionike i pokrenuti ovu važnu granu industrije ka održivosti. Odgovorno ribarstvo koristi morima i ljudima te osigurava dugoročan zajednički suživot ljudi i prirode.
Izvor slike: PIXABAY
