Iako su makroalge u azijskim zemljama sastojak ljudske prehrane tisućama godina, popularizacija azijske kuhinje i promicanje važnosti zdrave prehrane doprinijele su tek odnedavno porastu potražnje za algama širom svijeta. Oko 145 vrsta morskih algi redovito se konzumira, a dijele se na crvene, zelene i smeđe. Svega nekoliko vrsta makroalgi je potencijalno toksično.
Kemijski sastav algi značajno varira s obzirom na vrstu, godišnje doba izlova i uvjete okoliša u kojima rastu. Osnovni kemijski sastav makroalgi usporediv je s kemijskim sastavom kopnenih biljaka te sadrže u najvišem udjelu vodu, potom ugljikohidrate, proteine te najmanje masti. No, alge se značajno razlikuju od kopnenih biljaka kada se uspoređuje sastav ovih makronutrijenata. Strukturni ugljikohidrati se uglavnom sastoje od celuloze, hemiceluloze i ksilana, no rezervne tvari nisu škrob koji nalazimo u kopnenim biljkama, nego polisaharidi poput karagenana i alginata. Ovi polisaharidi su vrlo niske probavljivosti (smatramo ih prehrambenim vlaknima) a zbog sposobnosti bubrenja mogu povećati osjećaj sitosti i poboljšati peristaltiku crijeva. Proteini algi sadrže sve esencijalne aminokiseline, no udio proteina je puno niži u smeđim algama, nego crvenim i zelenim. Tako smeđe mogu sadržavati 5-24% proteina u suhoj tvari, dok crvene i zelene 10 -47%. Iako im je biološka iskoristivost niža nego animalnih proteina, alge se smatraju relativno dobrim izvorom proteina u ljudskoj prehrani. Karakterističnom okusu algi doprinose slobodne aminokiseline alanin i glicin, te asparaginska i glutaminska kiselina kao pojačivači okusa. Važno je spomenuti i relativno visoke količine aminokiseline taurin koja doprinosi sniženju kolesterola u krvi i visokog krvnog tlaka. Udio masti u relativno je nizak, iako makroalge mogu imati visok udio dugolančanih višestruko nezasićenih omega – 3 masnih kiselina, pri čemu crvene i smeđe imaju posebno visoke udjele eikozapentaenske masne kiseline (EPA). Kod nekih vrsta algi, EPA čini i do 50% masnih kiselina. Alge predstavljaju izvrstan izvor minerala jer sadrže sve bitne minerale i elemente u tragovima pri čemu je ukupni udio minerala višestruko veći nego kod kopnenih biljaka. Alge se istražuju i kao prirodna alternativa za sol, odnosno natrijev klorid. U algama je naime pet puta više kalija od natrija, koji je i oko osam puta slaniji od natrijevog klorida. Alge također sadrže i različite vitamine u značajnim količinama poput vitamina A, C, E i vitamina B skupine, a jedan od rijetkih biljnih izvora vitamina B12.
Osim navedenog, alge sadrže i velik broj potencijalnih bioaktivnih spojeva, čija su funkcionalna svojstva prvenstveno dokazana u in vitro studjama i studijama na životinjama, dok su saznanja o utjecaju na zdravlje ljudi još relativno ograničena. Primerice, ulvani, fukoksantin i florotanini u dostupnim radovima ukazuju na antioksidacijsko i anikancerogeno djelovanje, fukoidani usporavaju starenje kože, a fukosteroli reguliraju krvni tlak.
Međutim, makroalge mogu sadržavati i određene antinutrijente poput lektina, tanina, fitinske kiseline te inhibitora enzima koji mogu vezati na sebe određene nutrijente, inhibirati probavne enzime ili smanjiti apsorpciju određenih nutrijenata. Osim toga, zbog sposobnosti akumuliranja elemenata iz okoliša, u algama se mogu pronaći i relativno visoke koncentracije teških metala, poput arsena. Međutim, arsen se u algama nalazi u formi organskih spojeva koji su vrlo niske toksičnosti te ne predstavlja rizik za zdravlje konzumenata. Neke vrste algi sadrže i velike količine joda, pa pretjerana konzumacija može dovesti do zdravstvenih smetnji.
Zaključno se može reći da da su jestive alge izvrstan izvor minerala, elemenata u tragovima i vitamina, te da njihova redovita konzumacija doprinosi uravnoteženoj prehrani uz nizak kalorijski unos, no konzumacija bi trebala biti umjerena zbog potencijalnih toksičnih efekata. No alge svakako imaju visok potencijal kao funkcionalna hrana i nutraceutici.
Autori: Sanja Vidaček Filipec i Tibor Janči
