*Autor: Danijel Kanski (WWF Adria)
Iako je ribarstvo izuzetno kompleksna privredna grana sama definicija ribarstva dosta je jednostavna a kaže da je ribarstvo ulov i uzgoj akvatičnih (vodenih) organizama (FAO, 2014). To znači da ribarstvo obuhvaća čitav niz aktivnosti koje su povezane sa iskorištavanjem živih organizama u morima i kopnenim vodama diljem svijeta. Navedene aktivnosti mogu biti komercijalne ili rekreacijske a odnose se u jednakoj mjeri i na ulov i na uzgoj vodenih organizama. U republici Hrvatskoj to se jasno očituje na administrativnoj razini gdje ribarstvom upravlja Ministarstvo poljoprivrede i to od predlaganja zakonskih okvira regulacije pojedinih ribolovnih aktivnosti, definiranja uvjeta funkcioniranja uzgajališta riba do prodaje dozvola za rekreacijski ribolov.Početci ribolova sežu davno u prošlost, a prvi ribolovni alati poput koštanih udica nastali su u mlađem kamenom dobu (neolitik). Smatra se da su se oko 3000 godina prije nove ere nastali prvi ribolovni alati mrežastog tipa i prva ribolovna povila (Dujmušić). Što se tiče akvakulture iako je njena ekspanzija eksponencijalna u posljednjih 50tak godina, sa prvim uzgojima riba počelo se još prije 4000 godina u Kini, zemlji koja je i danas broj jedan u količini uzgojene ribe u cijelom svijetu.Posljednji izvještaj Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO, 2016) govori da je 2014 godine ukupna svjetska proizvodnja proizvoda iz ribarstva iznosila nešto više od 167 milijuna tona i to u slijedećim kategorijama:
- Ulov: 93.4 milijuna tona (slatke vode11.9 milijuna tona; mora 81.5 milijuna tona
- Uzgoj: 73.8 milijuna tona (slatke vode 47.1 milijun tona; mora26.7 milijuna tona)
Ako promatramo trendove u posljednjih 50tak godina, primjećujemo zaustavljanje rasta ulova na oko 90 milijuna tona te snažan rast akvakulture čija je globalna proizvodnja danas procijenjena na više od 90 milijuna tona. Budući da je povećanje količine proizvoda iz ribarstva koji potječu iz ulova gotovo nemoguće, akvakultura ostaje jedina grana koja može osigurati dovoljno proizvoda iz ribarstva za neprekidno rastuću ljudsku populaciju. Ako pogledamo nacionalnu statistiku ribarstva Republike Hrvatske iz podataka iz 2016. godine vidimo da je uzgoj brancina i orada gotovo 3 puta veći od ukupnog ulova pridnenih vrsta riba. Takav trend samo će rasti u korist akvakulture i na lokalnom i na globalnom nivou, te ukoliko želimo dugoročno iskorištavati ribarske resurse nužno je prebaciti se na odgovorne uzgojne i održive ribolovne prakse u svim granama ribarstva.U 2016. godini prema Državnom Zavodu Za Statistiku ukupna količina proizvoda iz ribarstva bila je oko 89.000 tona a omjer ulova i uzgoja u Republici Hrvatskoj izgledao je ovako:
- Ulov: 71 793 tona (slatke vode 0 tona; more 71 793 tona)
- Uzgoj: 17.270 tona (slatke vode 4.035 tona; more 13.235 tona)
Budući da je ribarstvo grana privrede od koje u svijetu direktno ovisi više od 800 milijuna ljudi, a u Hrvatskoj više od 5.000 ljudi se bavi gospodarskim ribolovom vrlo je jasno zašto je potrebno ribarskim resursima upravljati na održiv način. Iz razloga što je većina ribljih stokova u Mediteranu, uključujući i Jadran u stanju prelova nužno je promijeniti dosadašnje principe upravljanja ukoliko želimo biti zemlja u kojoj je ribarstvo ne samo tradicija već i snažna privredna grana za ekonomsku sigurnost budućim generacijama. Jedinstvena pozicija Hrvatske obale Jadranskog mora i članstvo Republike Hrvatske u Europskoj Uniji komparativne su prednosti našeg ribarstva da bude bitan faktor ne samo opstanka nego i razvoja priobalnih zajednica u dugoročnom smislu. Sinergija ribarstva i turizma dešava se u mnogim zemljama Europe te je primjena već standardiziranog pristupa nužna na našim područjima kroz razvoj promocije održivih proizvoda iz ribarstva u ugostiteljskom sektoru do smanjenja ribolovnog napora kroz uključivanje ribara u koncept ribolovnog turizma.
