Djeca u dobi od 11-13 godina nalaze se u ranoj adolescentskoj fazi, kada se stvaraju određene životne navike. Ranija istraživanja pokazuju da je upravo ta rana adolescentska faza ključna u razvoju prehrambenih navika. U tom razdoblju kod djece jača samostalno donošenje odluka o tome što će jesti, dok utjecaj roditelja slabi.
Dosadašnja istraživanja pokazuju da na prihvaćanje ili odbijanje određene hrane utječu senzorni faktori (npr. okus, miris), očekivane posljedice konzumiranja, te drugi čimbenici (npr. znanje o podrijetlu hrane). Osim toga, vrlo je bitan utjecaj vršnjaka na prihvaćanje ili odbijanje određene hrane kod djece. Što se pak tiče prihvaćanja ili odbijanja ribe kao namirnice, ranija istraživanja pokazuju da negativni stavovi o mirisu ribe, strah od nailaženja na kosti tijekom konzumacije, te utjecaj prijatelja predstavljaju glavne barijere u konzumaciji ribe, pri čemu mlađa djeca radije konzumiraju ribu nego starija.
S druge strane, kulinarske radionice imaju pozitivan utjecaj na prihvaćanje određene hrane jer razvijaju znanje, vještine kuhanja te omogućuju direktno iskustvo pripreme obroka.
Kako bi promovirali prihvaćanje ribe (kao vrlo važne i nutritivno vrijedne namirnice), među adolescentima u Danskoj provedeno je istraživanje na uzorku od 132 adolescenta, s kojim se pokušalo odgovoriti na dva istraživačka pitanja:
1. kako djeca reagiraju na rukovanje sa svježom ribom i pripremu jela od svježe ribe?
2. kako senzorni i taktilni eksperiment utječe na prihvaćanje ribe kod djece?
Eksperiment se sastojao od odabira ribe i tzv. printanja ribe (otisak svježe ribe na papiru pri čemu je korišteno crnilo sipe kao boja za otisak), filetiranja ribe, pripreme obroka od ribe, te kušanja pripremljenog obroka. U prvoj fazi djeca su odabrala ribu iz kašete sa svježom ribom, oprali ju u hladnoj vodi i posušili papirnatim ručnicima, te smjestili na dasku za rezanje i na takvu ribu stavili su crnilo sipe koje su koristili kao boju za otisak te su priložili papir (tzv. printanje ribe). Potom su uklanjali kosti, tj. filetirali ribu. U trećoj fazi djeca su pekla ribu na maslacu na tavi (ribu su prije uvaljali u brašno, posolili i popaprili jer je to tradicionalan način pripreme filetirane ribe u Danskoj). U zadnjoj fazi su servirali pripremljeni obrok od ribe na tanjur uz krišku kruha i limuna. Kušanje pripremljenog obroka od ribe bilo je dobrovoljno.
Prilikom provedbe eksperimenta, djeci su postavljana pitanja kao „Kako se osjećate prilikom filetiranje ribe?“, „Kako vam ide?“ i slično.
Analizom su utvrđene 4 kategorije: odbijanje, prihvaćanje, priprema i interakcija. Odbijanje ribe bilo je povezano s mirisom, animalnim podrijetlom ribe, teksturom i sluzavošću ribe, te okusom dok je zajedništvo, međusobno pomaganje, razvoj novih vještina i samostalnost pri organizaciji eksperimenta i priprema obroka od ribe promovirala prihvaćanje ribe.
Ovim istraživanjem utvrđeno je da samostalnost, stjecanje novih vještina, osjećaj ponosa i međusobno pomaganje predstavljaju važne faktore u prihvaćanju obroka od ribe kod adolescenata. Autori rada zaključuju da kuhanje u kombinaciji s taktilnom igrom može biti dobar način promoviranja prihvaćanja ribe, ali može služiti i kao potencijalna strategija u promoviranju „zdravog prehrambenog ponašanja“ kod djece. Stoga se slični eksperimenti preporučuju i s drugom hranom, kao što su voće i povrće. Nadalje, ističe se važnost uvođenja vježbi pripreme obroka u škole kako bi se promovirala konzumacija nutritivno vrijedne hrane, ali i razvoj kulinarskih vještina među djecom.
Autor: Marina Tomić Maksan (Sveučilište u Zagrebu Agronomski fakultet)
